Najljepši poklon koji možete dobiti su iskreni osmjesi neiskvarene djece željne znanja i ljubavi - Zagrebačka škola ekonomije i managementa

Povratak

Najljepši poklon koji možete dobiti su iskreni osmjesi neiskvarene djece željne znanja i ljubavi

Puno ljudi slobodno vrijeme voli iskoristiti volontirajući za dobru udrugu s humanitarnim ciljem. No, odlučiti se na volontiranje sa samo 17 godina i sasvim sam otići u potpuno nepoznatu i nerazvijenu zemlju poseban je način žrtvovanja za bolju budućnost onih koji jednostavno nemaju prilike kao većina. Zdravko Tokić student je druge godine ekonomije i managementa na ZŠEM-u, a iza sebe ima već dva ljeta volontiranja u malenom selu u Tanzaniji, gdje je osim novog jezika naučio puno o poniznosti, ljubavi, zahvalnosti i zajedništvu.

 

I: Bok Zdravko! Hvala ti što si pronašao vremena kako bi s nama podijelio svoju inspirativnu priču. No, krenimo od početka. Kako to da si se odlučio studirati baš na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa?

Z: Bok! Odlučio sam se za studiranje na ZŠEM-u zato što me oduvijek zanimao management, a čuo sam, te sam se kasnije i sam uvjerio, da ZŠEM pruža najkvalitetnije iskustvo visokog obrazovanja iz ovog područja. Također su me jako privukle brojne opcije razmjene.

 

I: Iako si tek druga godina već si bio na internacionalnom Summer Schoolu u Kini i prijavio si se za razmjenu u siječnju iduće godine. Kako ti se svidjelo internacionalno iskustvo ljetne škole?

Z: Bilo je stvarno super! Bio sam okružen s brojnim studentima mojih godina koji su došli iz gotovo svih dijelova svijeta. Stekao sam brojne vještine kao što je npr. rad u multinacionalnom timu, koji je vrlo bitan za ono s čim se želim baviti u budućnosti, a nigdje dalje nisam mogao dobiti tako kvalitetno iskustvo. U početku mi se malo bilo teško prilagoditi na drugačiju hranu i vrijeme, no brzo sam se naviknuo.

 

I: U kojim zadacima tijekom Summer Schoola si usavršio vještinu timskog rada?

Z: Za posljednji zadatak smo morali izraditi zajedničku prezentaciju. U mojoj grupi je bilo studenata iz cijelog svijeta i svi smo imali različite radne navike i tehnike komuniciranja, no ništa od tog nije predstavljalo barijeru. Raznolikost nas je povezala, naučili smo jako puno jedni od drugih i uspjeli smo biti izrazito efikasan tim.

 

I: Zdravko, ti si svoju upornost, požrtvovnost i timski rad dokazao i na drugi način, kroz volontiranje. Kako to da si se odlučio potpuno sam otići na drugi kraj svijeta samo kako bi donio osmjehe, ljubav i obrazovanje onima kojima je to najpotrebnije?

Z: Kada sam bio u drugom razredu srednje škole pozornost su mi privukle udruge koje se bave humanitarnim radom, no ja sam htio napraviti nešto drugačije, efektivno i samostalno. Znate, potpuno je drugačije nešto gledati na televiziji i na drugim medijima od onoga kako to izgleda u stvarnosti. Uz pomoć svećenika, Tomislava Mesića, odlučio sam se na volontiranje u vrtiću u malenom selu ispod planine Kilimanjara.

 

I: Kako je tvoja okolina reagirala na tu odluku?

Z: Nisu svi bili pretjerano oduševljeni mojom odlukom, no ja sam bio potpuno siguran u nju. Mnogi su mi govorili da sam još premlad, te da bi se trebao koncentrirati na druge stvari, no ja sam znao da je ovo moj put i nisam se dao omesti. Na kraju je ipak svima bilo drago što sam se odlučio na ovaj put.

 

I: Kako je izgledao tvoj prosječan volonterski dan u tom vrtiću?

Z: Bilo je pomalo naporno u početku, no brzo sam se naviknuo. Budio bi se svakog dana oko 5 sati ujutro, a išao bi na spavanje već oko 19 ili 20 sati navečer. Cijeli dan sam bio u pokretu, uvijek sam si mogao naći posla. Jutra bi provodio u vrtiću učeći djecu čitati i pisati, te igrajući se s njima. Nakon tog sam imao slobodno vrijeme koje sam također provodio družeći se s njima ili s drugim ljudima iz tog sela. Uživao sam dok sam im pomagao fizički s raznim poslovima, ali i psihički, stavljajući osmijehe na njihova lica s prijateljskim gestama.

 

I: Što je bila najteža strana tog volontiranja?

Z: Najteže je bilo vidjeti situacije na koje ne možeš utjecati, u kojima nikom ne možeš pomoći bez obzira na to koliko se trudiš. Jednom prilikom je u vrtić došla djevojčica koja se dan prije razboljela i nije mogla sudjelovati u nastavi. Odlučio sam je otpratiti kući, no iznenadio sam se kada sam vidjeo da je udaljenost od vrtića do kuće, oko 2 sata, prešla sama kako bi imala priliku sudjelovati u nastavi. Nakon što je došla kući odmah je dobila zadatke koje mora odraditi tijekom dana. Nikog nije bilo briga za to što je bolesna i što ne može u tom trenu normalno raditi.

I:No, zasigurno je bilo više situacija u kojima si mogao vidjeti rezultate svog rada, a to je ono što te održava, ispunjava i usrećuje.

 

I: Kakvi su uvjeti obrazovanja u vrtićima i školama u selu u kojem si bio?

Z: Prvi put kada sam došao u vrtićkoj grupi bilo je dvadeset četvero djece, a drugi put ih je bilo oko šezdeset. No, to nisu djeca klasične vrtićke dobi. Raspon godina je od dvije do osam ili čak devet, zato što se u osnovnu školu može krenuti tek kada imaju osnovno predzadnje. Kod njih to podrazumijeva stvari kao što je tablica množenja, koja se kod nas uči tek u osnovnoj školi. Postoje privatne i javne škole, no u javnim školama je u jednoj grupi oko 200 učenika koji zbog tih uvjeta jednostavno ne dobivaju kvalitetno obrazovanje.

 

I: Zasigurno ti je bilo jako teško otići natrag u Hrvatsku i napustiti svu ovu djecu s kojom si se zasigurno povezao?

Z: Prvi put mi je bilo jako teško, zato što nisam znao kada ću se imati priliku ponovno vratiti. Bilo mi je teško ostaviti djecu s kojom sam se povezao, djecu koja zagrljaj i osmijeh cijene više nego išta drugo, djecu koja sve dijele bez obzira na to koliko malo imaju. Nikada neću zaboraviti osjećaj koji me je pratio dok sam šetao po selu, a dječica s kojom sam radio su veselo trčala ususret meni zato što su zapamtili svaki trenutak našeg druženja i učenja, te se u njihovim očima moglo vidjeti koliko im to zapravo znači.

I: No, ostao si s njima kroz svoju humanitarnu zakladu, zar ne?

Z: Tako je, nakon što sam se vratio u Zagreb, sa sestričnom sam pokrenuo zakladu u kojoj se prikupljaju novčana sredstva koja toj djeci omogućavaju barem jedan topal obrok dnevno, obroke s mesom (koji su tamo vrlo rijetki), čistu vodu i druge potrepštine. Zahvaljujući našim velikodušnim donorima imamo priliku širiti ljubav i sreću onima kojima je to najpotrebnije.

 

 

Autor: Magdalena Bušić

U 5% najboljih poslovnih škola u svijetu

ZŠEM među 200 najboljih u svijetu, među 60 najboljih u Europi

ZŠEM postao centrom izvrsnosti u edukaciji HR specijalista